Arhitektura služi ljudima. I najveći užitak autorima arhitektonskih djela jeste vidjeti kako korisnici uživaju u njihovim projektima, na kojim način ih koriste i kako su im obogatili život. Najdraži projekt našeg sugovornika zauvijek je promijenio način života stanovnika jednog zagrebačkog kvarta.
Što mu to znači, kako se osjeća, te kakve razlike vidi u kulturama i arhitekturama Hrvatske, Austrije i Meksika, otkrio nam je arhitekt Erick Velasco Farrera, koji već 18 godina živi i stvara u Hrvatskoj.
S obzirom da već godinama radite u Hrvatskoj, prije ste radili u Beču a dolazite iz Meksika gdje ste rođeni i školovali se za arhitekta, što je ono po čemu se u arhitekturi i urbanizmu razlikuje Hrvatska?
Da, već dugo živim u Hrvatskoj, skoro 18 godina, i kad pogledam u prošlost, od naših početaka u Zagrebu, sva sjećanja mi se vraćaju u Beč i naravno u Meksiko, i mogu reći da ima puno razlika, pogotovo između Meksika i Hrvatske jer sama kultura, klima i život čine razliku. Na primjer, u Meksiku temperature nisu toliko ekstremne kao u Hrvatskoj (od -15°C do +40°C) pa su zgrade, materijali i način gradnja drugačiji, ali to se ne odnosi samo na arhitekturu nego i na urbanizam.
Koliki je problem u razvoju društva nedostatak strategije kad govorimo o urbanističkom razvoju grada?
To može biti ogroman problem, u svim aspektima. U gradu bez strategije i planiranja, teško je imati dobar razvoj jer se na kraju sve vrti oko privatnih interesa, a ne interesa građana. To je kao da imate filharmoniju bez dirigenta. Možda će muzika biti interesantna, ali neće biti zajedničke teme, niti će muzičari biti usklađeni, i na kraju ćete dobiti nešto što neće zadovoljiti nikoga.
Radili ste na velikim projektima od javnog značaja, koji vam je najdraži i zašto? Kako se osjećate kad znate da su vaši projekti poput onog u Varaždinu promijenili vizuru i izgled tog dijela grada, ostavili ste svoj potpis?
Smatram da mi, kao arhitekti, imamo jedan od najljepših poslova na svijetu jer kreiramo gradove, ali s tim dolazi i velika odgovornost. Meni nikad nije bio cilj da ostavim „svoj potpis“ u nekom gradu. Meni je, kao i većini arhitekata, cilj izgraditi ga. A korisnici su ti koji će biti zadovoljni ili sretni zbog toga.
Kad spominjete projekt u Varaždinu, meni je sigurno jedan od dražih projekata ali mislim da će mi Obrazovni Kompleks Kajzerica uvijek biti najdraži jer je projekt donio nešto novo tom kvartu. Kajzerica je malo naselje, a kad smo počeli projekt, primjetili smo da nisu imali park ili trg gdje se ljudi mogu družiti, prošetati ili organizirati neka događanja. S ovim projektom dobili su sve to, ne samo školu i vrtić, nego i prostor za druženje stanovnika Kajzerice. Meni je bilo jako drago kad sam vidio kako ljudi reagiraju na taj projekt.
Kako bi „novo i moderno“ u arhitekturi, a pritom mislim ne samo na konstrukciju i izgled nego i na sve elemente gradnje, moglo zadržati tradiciju i povijest koju smo naslijedili te unaprijediti način života za nove generacije?
Ovo je malo teže pitanje jer arhitektura predstavlja mjesto na kojem ljudi okupljaju i obavljaju svoje aktivnosti. Dakle, od samih špilja od prije 10000 godina do današnjih modernih kuća, princip ostaje isti. Zgrada mora biti funkcionalna, estetski zanimljiva i strukturalno održiva. Kad pričamo o „novom i modernom“ konceptu, mislim da je to manje više trend, tko zna kakva će biti tehnologija za 50 godina i kakav će biti način života. No, uvijek ćemo trebati krov nad glavom. Važno je čuvati tradiciju i povijest, ali na neki način pustiti i nove generacije da nađu svoj način razmišljanja o arhitekturi jer bez toga nema inovacija.
Na kojem projektu biste željeli raditi ili već imate u planu?
Trenutno imamo puno posla i to u različitim sektorima (ugostiteljstvo, obrazovanje, krajobraz, stanovanje). Meni je najdraži projekt na kojem sad radimo Botanički Vrt u Slavonskom Brodu, što je potpuno nova tema za nas i tjera nas da pomaknemo granice razmišljanja.
Kad projektirate objekt, o čemu najviše razmišljate?
Kao što sam rekao prije, razmišljam o onome što će se događati kad zgrada bude gotova. Trudimo se raditi arhitekturu koja će na neki način dati najbolji odgovor prostoru i korisniku.
Kad govorimo o uređenju stambenih interijera, gdje su česta ograničenja poput veličine prostora ili raspoloživog budžeta, što je najvažnije o čemu treba razmišljati?
Arhitekt treba staviti na papir želje investitora te elementima s kojima će se projekt susreti (budžet, dizajn, instalacije, etc.) i arhitekt mora pronaći rješenje koje zadovoljava sve koji su involvirani. Naravno da je tema budžeta bitna priča, pogotovo danas kad su cijene gradnje vrlo visoke. Veličina prostora nije ograničenje, čak obrnuto, jako često se događa da arhitekti pri oblikovanju malih prostora ulažu više truda i kreativnosti.
Što se vama najviše arhitektonski i društveno najviše sviđa u Zagrebu?
Arhitektonski mi je Vitićeva „Kockica“ najbolja zgrada u Zagrebu. Ta je kuća toliko dobra, jednostavna, ali i moćna. I jako volim parkove u Zagrebu, zato su mi Bundek i Maksimir odlični.
Kako provodite vrijeme kad ne radite?
Najviše s obitelji. U uredu ne radimo vikendom (osim kad radimo natječaj ili nešto baš neplanirano) i to je nama jako bitno, jer bez obzira što volim arhitekturu, više volim provesti vrijeme sa svojima, pogotovo na putovanjima. Volim čitati, igrati igrice (to mi dosta pomaže protiv stresa) i volim gledati filmove.
Koja vam je omiljena prostorija u vašem domu?
Klasika, dnevni boravak.
