Interijerka, kako je poznajemo na Instagramu, a punim imenom Renata Breški Vuković, dizajnerica je interijera s neobičnim početkom i vrlo jasnom filozofijom. Karijeru je započela kao magistra građevinarstva, no ljubav prema prostoru – onom funkcionalnom, estetskom i emocionalno pogođenom – polako je preuzela glavnu ulogu.
Danas iza nje stoje brojni projekti, razrađen proces rada i jasan dizajnerski potpis koji ona sama opisuje kao kontrolirano opušten. U nastavku donosimo razgovor u kojem otvoreno govori o svom profesionalnom putu, inspiraciji, svakodnevici i tome što za nju znači – dobar prostor.
Kako si otkrila svoj put u dizajnu interijera? Je li to bila ljubav na prvi pogled ili nešto što je raslo s vremenom?
Jedna sam od onih osoba koje čim uđu u nepoznat prostor automatski ga skeniraju, analiziraju i osmisle u glavi neku svoju verziju. Bila je to ljubav na prvi pogled, ali koja se nije realizirala odmah na početku moje karijere. Dugo mi je trebalo da ostvarim svoj poziv u dizajnu interijera. Zato mi je posebno drag svaki trenutak ovog posla jer je rezultat odluke da ne ostanem u „što bi bilo kad bi bilo“.
Veliku ulogu u toj odluci imala je i podrška moje obitelji – suprug koji me gurao kad bih krenula korak unatrag i šogor s prvim projektom. Njihovo povjerenje, razumijevanje i motivacija dali su mi dodatnu sigurnost da krenem tim putem.
Što te oblikovalo kao dizajnericu – formalno obrazovanje, praksa, osobni afiniteti?
Magistra sam inženjerka građevinarstva i moje formalno obrazovanje zasigurno mi je pomoglo da dizajniram s lakoćom. Projekti se, naime, ne svode samo na estetiku i crtanje jer iza svakog rješenja mora postojati jasan temeljni razlog zašto je nešto projektirano baš na taj način. Ono mi daje čvrst oslonac u svim fazama projekta.
Radno iskustvo prije dizajna dodatno me oblikovalo. Naučilo me timskom radu, komunikaciji i vođenju projekata, što mi je danas izuzetno vrijedno. A kao dizajnericu, najviše su me formirali moji osobni afiniteti – poput kreiranja lijepih prostora s osjećajem za ljude koji u njima žive – i ta unutarnja potreba da oblikujem nešto što će drugima zaista služiti. Ukratko, rekla bih da je moj put spoj struke, iskustva i osobne znatiželje.
Postoji li neki prvi projekt koji pamtiš kao prekretnicu u karijeri?
Mogla bih izdvojiti projekt u Istri koji je za mene bio osobna prekretnica. Radilo se o dijelu kamene kuće u malom mjestu Draguću – goli kameni zidovi, bez glazure i instalacija. Bilo je potrebno dovesti sve instalacije i odvodnju potrebne za suvremeno življenje, osmisliti cjelokupan interijer, zamijeniti krovište, osmisliti i izraditi novu fasadu, uz poštivanje povijesne jezgre u kojoj se kuća nalazi.
Bio je to projekt koji je zahtijevao moj veliki angažman i odgovornost. Upravo tada sam prvi put u punom smislu osvijestila da imam kapacitet i sigurnost voditi tako zahtjevan projekt. Taj projekt mi je dao vjetar u leđa.
Kako bi opisala svoj dizajnerski stil u nekoliko riječi?
Ne oslanjam se strogo na definirane stilske pravce koliko na osjećaj koji mi prostor budi. Dizajn mora biti promišljen s jasno definiranim funkcionalnim i estetskim elementima, ali konačni dojam prostora mora djelovati kompletno i prirodno.
Volim kada prostor zrači skladom i opuštenošću – baš poput nekoga tko s lakoćom nosi savršeno krojeno odijelo, a da pritom ne djeluje ni najmanje ukočeno. Upravo ta ravnoteža promišljenosti i lakoće čini dizajnerski potpis u kojem se pronalazim.
Moj suprug je to simpatično sažeo u frazu „kontrolirano opušten“ – oksimoron koji, kad bolje razmislim, zapravo savršeno opisuje moj dizajnerski stil.
Što ti je najvažnije kada radiš s prostorom – estetika, funkcionalnost, emocija?
Prostor prije svega treba biti funkcionalan. To bi trebala biti polazišna točka svakog projekta, jer kada je osmišljen na način koji poštuje proporcije prostora i generalno pravila struke, tada se lako možemo poigrati estetikom i graditi ciljanu emociju.
Kako izgleda tvoj proces rada – od prvog susreta s klijentom do završnog detalja?
U idealnom scenariju, prvi susret s klijentima događa se uživo ili se upoznajemo putem video poziva. Taj početni razgovor iznimno mi je važan jer tada objašnjavam kako radim, što sve uključuje moj poslovni proces i što oni mogu očekivati od mene. Vjerujem da je dobra komunikacija ključ za uspješan projekt i dano povjerenje.
Moj proces podijeljen je u tri glavne faze. Prva faza je, rekla bih, najmanje vizualno uzbudljiva, ali izrazito važna: uključuje detaljnu anketu, izmjeru prostora i izradu funkcionalnog tlocrtnog rješenja. U toj fazi klijenti često još nemaju jasnu sliku krajnjeg izgleda, ali ja već tada gradim temelj koji sve dalje nosi.
Druga faza je ona koja izaziva najviše uzbuđenja – izrada 3D modela i prezentacija svih odabranih materijala, namještaja, rasvjete i opreme. Klijenti tada prvi put vide kako će njihov prostor zapravo izgledati. Zahvaljujući temeljito odrađenoj anketi, vrlo često u ovoj fazi nema potrebe za većim izmjenama – jer već znamo kamo idemo.
Treća faza je tehnička završnica: priprema izvedbenih tlocrta, presjeka, shema, troškovnika i svih podloga potrebnih za izvođenje radova. I naravno, ono što svi najviše iščekuju – realistični renderi, kao mali uvid u ono što ih uskoro čeka u stvarnosti.
Kako usklađuješ klijentove želje s vlastitom vizijom i stručnim kriterijima?
Ključ je u temeljitoj pripremi na samom početku projekta. Kroz detaljnu početnu anketu i razgovore stvaram jasnu sliku o životnom stilu klijenata, njihovim željama i navikama, budžetu i sl. – jer bez te podloge teško je stvarati održiva i kvalitetna rješenja.
Kad je komunikacija dobra, proces usklađivanja ide glatko jer cijeli koncept dizajna interijera gradim upravo na toj podlozi. Moja stručnost i iskustvo tada dolaze kao alat koji klijentima pomaže da svoje ideje dožive iz perspektive funkcionalnosti, estetike i izvedivosti.
Naravno, izazovi postoje – najčešće u obliku ograničenog budžeta, specifičnog tlocrta ili nerealnih očekivanja u odnosu na tržišne cijene opreme, rasvjete i namještaja. No dokle god su klijenti otvoreni i spremni na razgovor, zajednički dolazimo do rješenja u kojem su njihove želje ispoštovane, a projekt ostaje dosljedan kvaliteti i smislenom dizajnu.
Što te inspirira – u dizajnu, ali i izvan njega?
Putovanja su moj najdraži izvor inspiracije. Ništa me ne potakne kao nova okruženja, arhitektura, interijeri, boje, teksture i načini na koje ljudi koriste prostor u različitim kulturama. Ta vizualna stimulacija uvijek u meni probudi nove ideje i načine promišljanja o dizajnu. Tu su i dobri dizajnerski časopisi, knjige i, naravno, digitalne platforme koje su poput neiscrpne baze kreativnog sadržaja.
Kako izgleda tvoj tipičan dan kada nisi u obilasku gradilišta?
Dani izvan gradilišta često su sve samo ne mirni. Velik dio posla odvija se za računalom, uz hektolitre kave (smijeh), gdje se vrti sve: od crtanja i tehničke dokumentacije, preko budžeta i gantograma, do usklađivanja detalja s izvođačima i dobavljačima.
Tu su i susreti s klijentima, najčešće u salonima, gdje zajedno biramo materijale za namještaj po mjeri, pločice, kupaonsku opremu, komade namještaja i slično. Povremeno se dan zaokruži eventima i predstavljanjima noviteta na tržištu – od materijala i namještaja do tehnologije, što mi je važno kako bih ostala u korak s industrijom.
Nije uvijek glamurozno, ali dinamika tog procesa i raznolikost zadataka čine posao izuzetno zanimljivim. A kad uspijem ukrasti sat vremena za kavu s kolegicama i razgovor o poslu – dan mi bude još ljepši.
Na koje načine se održavaš kreativno “budnom”?
Ono što održava moju kreativnost budnom jest sam proces rada. Kreativni proces dizajnera za mene je poput misaonog stroja koji neprestano radi. Kad „kliknem“ s prostorom i dobro osluškujem potrebe klijenta, već u glavi počinje nastajati idejno rješenje – često i prije nego što išta nacrtam.
Vjerujem da kreativnost konstantno raste s radom. Što više dizajniramo, to brže povezujemo ideje, brže reagiramo i pronalazimo rješenja koja su i funkcionalna i lijepa.
Imaš li neku filozofiju ili poruku koju želiš prenijeti kroz svoj rad?
Vjerujem da prostor u kojem živimo ili radimo mora služiti čovjeku, a ne obrnuto. Trebao bi biti podrška svakodnevnom životu, a ne nešto što opterećuje, sputava ili traži stalno prilagođavanje. Zato mi je važno da prostor ne izgleda samo lijepo, već da bude smislen, intuitivan i ugodan za korištenje.
Moja filozofija je stvarati prostore koji ne nameću stil, već poštuju ritam života ljudi koji u njima borave. Kada čujem da se netko u prostoru osjeća „kao da je oduvijek tu“, znam da je poruka mog rada pronašla svoj put.
