U svijetu interijera gdje se često traži ravnoteža između estetike i funkcionalnosti, ova dizajnerica uspijeva spojiti oboje – i to s lakoćom. Odrasla uz miris drveta, olovku u ruci i djeda stolara, već je u djetinjstvu znala da će njezin svijet biti svijet prostora, linija i boja.
Danas iza sebe ima brojne projekte, klijente koji joj vjeruju i stil koji spaja minimalizam, toplinu i eleganciju. U razgovoru za Ideju doma, Ana Jelić iz Soft Living Interiors otkrila nam je kako izgleda njezin kreativni proces, zašto voli pomicati granice i na koji način svaka njezina ideja postaje priča s potpisom.
Kako je započeo Vaš put u dizajnu interijera?
Zapravo potpuno prirodno. Kad sam bila mala, jako sam puno crtala, a naš susjed bio je hrvatski slikar koji je često dolazio kod nas. Prepoznao je moj talent i rekao roditeljima da sam posebno nadarena. Često mi je zadavao crtačke zadatke koje sam obožavala – meni je to bila igra, nisam tada baš razumjela što on govori. Dobro se sjećam tog razdoblja, iako sam tada imala samo četiri-pet godina.
Moj djed bio je stolar, proizvodio je stolove i stolice od masivnog drva, a roditelji su imali proizvodnju unutarnjih vrata koja je s vremenom postala prepoznatljiva tvrtka za opremanje hotela i javnih objekata. Nekako je sve vodilo tome da upišem dizajn i već sam u osnovnoj školi znala da želim uređivati interijere. Tu sam imala punu podršku roditelja. Dobar dio djetinjstva provela sam igrajući Simse, pa se uvijek zezamo da je tu počela moja 3D karijera.
Što Vas je privuklo upravo ovom području?
Uvijek sam bila dobra s geometrijom, oblicima i bojama. Tlocrtni rasporedi svakog prostora u koji uđem obuzmu me poput neke opsesije. Oduvijek sam voljela umjetnost, ali sam se iz, reći ću, društveno korisnijeg razloga odlučila za primijenjenu umjetnost – odnosno dizajn. Tako je zapravo i došlo do toga da krenem u smjeru dizajna interijera.
Kako biste opisali svoj stil ili pristup uređenju prostora?
S obzirom na to da sam vrlo vješta s geometrijom, rekla bih da su moji interijeri dosta funkcionalni, ali i elegantni. Bitan mi je mir koji donosi prostor u kojem se nalazim, pa sam se nekako prirodno opredijelila za minimalizam.
I sama živim užurban život i važno mi je da je prostor u kojem živim i radim uvijek uredan – čak i kad sve razbacam, da se brzo može pospremiti, prebrisati i vratiti na svoje mjesto, a da pritom ne gubim previše vremena. Od toga zapravo uvijek krećem u svojim projektima. Volim pomicati granice dizajna i ponekad šokirati klijente mogućnostima prostora o kojima uopće nisu razmišljali – i tu je feedback uvijek pozitivan.
Koji su Vam izvori inspiracije u svakodnevnom radu?
Svaki moj projekt kreće skiciranjem, šaranjem tlocrta i kombiniranjem lijepih komada rasvjete, namještaja, boja i dekora. Obožavam rasvjetu i uvijek volim doći vidjeti prostor koji radim uživo, upravo zbog prirodnog svjetla. Inspiraciju najčešće potražim, kao i svi, na Pinterestu, Instagramu i u raznim katalozima, a često posjećujem i sajmove dizajna i namještaja – radi širenja osobne perspektive o novitetima i mogućnostima novih tehnologija.
Na koji način pristupate svakom novom projektu i klijentu?
Svaki moj projekt vrlo je osoban i ovisi o klijentima. Volim ih upoznati, vidjeti kako „dišu“, razumjeti kako žive, što im je važno u interijeru – jesu li jutarnji tipovi, koliko pari cipela imaju i slično. Jako mi je važno posložiti funkcionalnost prostora osobi za koju je namijenjen.
Također, važan mi je i budžet jer ne želim da mi klijent bankrotira zato što sam ja zapela za najskuplju lampu ili francuski parket. Važno mi je da je prostor funkcionalan i lijep, da pomičemo granice dizajna, ali i da moji klijenti ne žive u strahu da će nešto oštetiti – želim da im prostor dugoročno bude ugodan, a ne opterećenje.
Imate li projekt na koji ste posebno ponosni i zašto?
Imam puno projekata na koje sam ponosna, ali izdvojila bih jedan koji sam radila početkom godine za jednu djevojku. Klijenti su najčešće u strahu kada im predstavim nešto drugačije – tako je i ona došla s idejom tipične „kashmir“ kuhinje u bež i bijelim tonovima, izdvojene pregradnim zidovima. No ja sam joj predstavila svoju ideju i dopustila mi je da ju provedem.
Od dosadne bež kuhinje završile smo na crnoj, porušila sam zidove koji su bili bez ikakve logike i otvorila prostor. Nedavno smo obišle gradilište i rekla mi je da si više ne može zamisliti da je kuhinja ikad bila zatvorena – toliko joj je drago što sam ju nagovorila da se maknu ti pregradni zidovi.
Imam dosta sličnih situacija gdje su se ljudi oduševili i zaboravili da je njihov prostor ikada mogao biti dosadan. S druge strane, radim i na velikim projektima kao vanjski suradnik koje sam iznijela kao da su moji – ti klijenti me i danas zovu za savjete i preporučuju dalje. Volim te male pobjede.
Koji su trendovi trenutno najzanimljiviji, a što smatrate bezvremenskim?
Generalno nisam tip osobe koja slijepo prati trendove. Uvijek znam što je u modi, što je dobro da jest u trendu, a što će nas kasnije koštati glavobolje. Srećom, u tom području imam široko obrazovanje pa mogu prepoznati što dolazi sljedeće.
Trenutno mi je najzanimljivije korištenje LED rasvjete u interijeru – umjereno i pametno. Jako mi se sviđa i sve prisutnija otvorenost prema prirodnim materijalima poput drva, metala, stakla i kamena. Mislim da je upravo to put prema bezvremenskim interijerima.
Na koji način zamišljate razvoj svog rada i brenda u budućnosti?
Što sam starija, sve više shvaćam da moj brend raste kako se i ja razvijam kao osoba. Prije sam previše razbijala glavu time što ljudi ne razumiju moje ideje, bojala sam se iznijeti svoje mišljenje i igrala na sigurno.
Sada to više nije tako – volim iznenaditi klijente, ne previše, ali dovoljno da im predstavim neku novu viziju. Otkad sam probila taj led, moji projekti postali su kvalitetniji. Želim i dalje pomicati granice u dizajniranju – to je ključno.
Imate li neki ritual ili naviku koja Vam pomaže u kreativnom procesu?
Ne mogu ni početi raditi ako mi stol nije čist i uredan, ako glazba nije dobra – mora biti inspirativna i stilski odabrana – i ako nemam kavu. Nakon toga kreće skiciranje na gomili papira i uspoređivanje boja, materijala i dekora. Ritual kao takav, osim ispijanja kave, nemam – ni u životu, ni u kreativnom procesu.
Postoji li prostor u kojem se sami najradije opuštate?
Najviše se opuštam u vlastitom domu. To je prostor koji u potpunosti odražava moj ritam i estetiku, pa se u njemu uvijek osjećam smireno i ugodno. Osim toga, volim biti u prirodi pa često odem na Jarun ili u Maksimir hodati i slušati glazbu – to me ispunjava.
Kako izgleda Vaš idealan slobodan dan?
Moja subota je uvijek ista. Probudim se, napravim kavu, slijedi pranje veša, pospremanje i priprema ručka ili odlazak u grad. Volim otići u prirodu – uvijek nešto smislim. Volim i spa pa se nekada dogovorim s prijateljicama za wellness. Vikendi su mi vrlo bitni i volim ih isplanirati unaprijed, iako to ne mora biti ništa veliko.
Kada ne biste bili dizajnerica interijera, čime biste se voljeli baviti?
Da se ne bavim interijerima, sigurno bih se okrenula kiparstvu. Oduvijek me privlačilo stvaranje rukama, istraživanje materijala i oblikovanje prostora kroz volumen i teksturu. Kiparstvo je vrlo srodna forma izražavanja – samo intimnija i neposrednija. U obje discipline riječ je o osjećaju za proporciju, ravnotežu i emociju koju materijal može prenijeti.
