Kad Božićni pokloni ruše interijere (i živce): Kronika jedne šalice viška

Netko ti uruči poklon-vrećicu.

Osmijeh. Zagrljaj. “Evo, znam da voliš lijepe stvari…”

I u trenutku kad to izgovori, znaš da si gotov.

U unutrašnjosti vrećice čeka nešto gore od računa za struju u 12. mjesecu:

Božićna šalica.

Slušaj, nije meni problem šalica. Problem je to što svake godine dobiješ drugu.

Drugi oblik.

Drugi font.

Drugi dojam.

Druga trauma.

Tvoj element za suđe — uredno posložen, minimalistički, skladan — odjednom postaje sklonište za likove iz božićnih reklama. Svaka šalica kao da dolazi iz svog paralelnog svemira dizajna. Jedna ima bradu od šljokica. Druga izgleda kao da je dijete od 4 godine crtalo Djeda Mraza dok je jelo puding. Treća ima ugraviran citat tipa “Hot Cocoa Season”, a ti piješ tursku kavu usred srpnja.

I naravno, sve tužne, sve različite, sve se guraju za mjesto na polici kao kandidati na izborima.

Idila.

Ptice cvrkuću.

Ti napokon na balkonu s kavom, sunce te grije, life is good.

A onda pogledaš dolje, u svoju šalicu, i iz nje te gleda Djed božićnjak koji izgleda kao da će se otopiti u roku od tri sekunde.

Vrišti ti u lice:

“Čovječe, 27 je stupnjeva! Stavi me u hladnjak, molim te!”

Ali ne možeš. Jer to je poklon.

Poklon koji ti je draga teta Ružica od srca izabrala, jer “zna da voliš dizajn”.

I tako, piješ kavu iz paprenjaka u lipnju i pokušavaš zaboraviti da imaš pet različitih šoljica koje jedino povezuje – trauma.

Ljeto dođe, a ti si već odustao.

Šalice gledaš kao na rođake koje ne voliš, ali moraš trpjeti.

Djed Mraz na jednoj izgleda kao da radi reklamu za solarij.

Pingvin na drugoj se rastapa kao da glumi u dokumentarcu o globalnom zatopljenju.

Tvoja kuhinja izgleda kao božićni outlet koji je netko prevrnuo.

A ti, dizajner interijera, samo stojiš i misliš:

Samo da ovo nitko ne vidi. Ali NITKO.

Kod nas se poklon ne baca.

Poklon se “čuva”.

Poklon se “koristi”.

Poklon se, u najcrnjem scenariju, “ostavi za goste” — kao da će netko poželjeti piti kavu iz šalice na kojoj piše “Ho Ho Ho, Bitch!”

I onda, normalno, ostane meni.

Jer gosti nekako uvijek misteriozno odaberu najnormalniju šalicu koju imam.

Nisi ga planirao.

Nisi ga htio.

Ali eto, prirodni odabir šalica je rekao svoje.

U jednom trenu u kuhinji imaš:

I svakog prosinca dobiješ još jednu.

Poput pretplate na traumu.

…nemojte.

Samo nemojte.

Spasite sebe, njega i element za suđe.

Ako baš želite nešto korisno:

Ali šalice?

Molim vas.

Ne još jednu.

Nemam više mjesta za još jednog Djeda Mraza koji me u kolovozu gleda kao da mu ja kontroliram klimatske promjene.

Do tada…

Pijem kavu iz božićne šalice.

U siječnju. U travnju. U srpnju.

Jer sam pristojan. I traumatiziran.