Pozdrav svima koji prate svijet interijer dizajna! Ovo je tema koju mi je predložila čitateljica koja mi je otkrila da sam joj izmamio osmijeh na lice nakon dužeg vremena. I to mi je, iskreno, draže od svake nagrade ili priznanja.

Ona je daltonista i često ima problem s bojama – kaže: “Mr. Leo, meni sve izgleda isto, pa je tvoj monokromatski dizajn bio kao spa dan za moje oči.”

I taman kad sam pomislio da je tu kraj, ona doda: “Daj, molim te, napiši nešto o domu gdje mi zidovi šapuću, ali ja mislim da vjetar puše…”

I tu sam znao, ovo ide u kolumnu!Jer da se razumijemo – svaki dom govori.

Neki šapuću, neki viču, neki cvile, a neki šute toliko glasno da te zaboli glava.

I ne, ne trebaš biti Feng Shui guru da to osjetiš. Dovoljno je da se na trenutak zaustaviš i slušaš.

Koliko puta si ušao/ušla u prostor i odmah te dočekalo pitanje: “Nešto mi ovdje nije to to”?

Nije to zato što je tepih pogrešne boje. To ti prostor šapće: “Halo, pretrpan sam! Pusti me da dišem!”

Ili kad sjedneš u dnevni boravak i imaš osjećaj da ti se zidovi guraju u lice – to nije paranoja, to je sofa koja vrišti da je preblizu TV-u. Vjerujem, da zvuči pomalo čudno, ali ne tako bi to bilo da ih možemo čuti.

Dom ima svoj karakter.

Neki su ti tihi filozofi – minimalizam, jednostavne linije, boje koje umiruju.

Drugi su temperamentni – sve šljašti, sve blješti, sve hoće da bude “statement”.

Ali najvažnije od svega – dom uvijek reflektira TEBE!.

Ako je tvoj prostor kaotičan, velike su šanse da i ti u glavi imaš haos (znam, znam, sad si pogledala/o oko sebe i počeo slagati jastuke, ali prekasno je, uhvaćena/uhvaćen si).

Znaš kako kaže ona stara: “Pokaži mi svoj dom i reći ću ti ko si.”

Ja bih dodao: “I ko si bio, i kuda ideš.”

Jer zidovi pamte.

Pamte svaki tvoj umor, svaku tvoju radost, svaku promjenu raspoloženja.

I kad im ne daš malo pažnje, kad ne promijeniš raspored, ne ubaciš novu biljku, ne pomiluješ ih svježom bojom – oni ti to vrate. Tiho. Energijom koja počne da ti smeta, a ne znaš zašto.

Zato, ako ti se čini da ti u stanu “vjetar puše”, a svi prozori zatvoreni – možda to nisu promaje, nego tvoj prostor pokušava da ti kaže: “Hej, treba mi promjena.”

Dom se ne uređuje samo očima, nego i srcem.

Zato ponekad stani, okreni se oko sebe, i zapitaj se – da li tvoj dom priča istim jezikom kao ti?

Jer ako ne, možda je vrijeme da prestaneš misliti da vjetar puše…

…i počneš slušati svoje zidove.

I sad, ako si došao do kraja ove kolumne, znači da si i ti čuo svoj dom kako ti šapuće nešto…

Možda: “Pomakni taj sto već jednom”, “Zaslužujem biljku, halo”, a možda i samo jedno tiho: “Hvala što me vidiš, sada ćemo zajedno da uživamo.”

A ako ti je ovo izmamilo osmijeh – nemoj ga zadržati za sebe.

Do sljedeće kolumne – slušajte svoje zidove, a ako počnu da pričaju previše…

pa, znate gdje ćete me naći.

Vaš,

Mr. Leo