Već krajem osnovne škole znala je da će stvarati prostore koji se ne pamte samo po izgledu, nego po osjećaju koji u njima ostaje. Danas iza sebe ima niz uspješnih projekata — od privatnih stanova do kompleksnih javnih prostora — a u svakom od njih ostavlja prepoznatljiv trag elegancije, funkcionalnosti i topline.
U ovom razgovoru dizajnerica interijera Renata Jonjić iz tvrtke Metropolis projekt otkriva zašto joj je komunikacija s klijentima najvažniji dio procesa, kako izgleda njezin vlastiti dom i zašto ponekad s veseljem dočeka i kreativnu blokadu.
Kako bi opisala svoj stil u dizajnu interijera? Imaš li neki „potpis“ koji se provlači kroz tvoje projekte?
Stil koji volim i preferiram svakako je moderan, u prirodnim bojama, a odlikuje ga elegancija, smirenost i profinjenost. Volim u interijerima „nude“ tonove, prirodne nijanse i akcente u sivoj, crnoj te tamnijim bojama drveta. Preferiram mat površine, a boja cashmere jedna je od onih koju najčešće koristim. Naravno, svaki interijer prilagođavam krajnjem korisniku i investitoru, ali se gotovo uvijek vraćam svojoj omiljenoj paleti boja i završnih obrada.
Kako si i kada odlučila da se želiš baviti uređenjem interijera?
Zaista mogu reći da sam već krajem osnovne škole znala da će to biti moj poziv. Puno sam crtala, i ručno i tehnički, pripremala mape, upisala Školu primijenjene umjetnosti, a kasnije nastavila školovanje na drvnoj tehnologiji. Kada sam završavala školovanje, na našem tržištu nije bilo toliko dizajnera interijera, a njihova usluga tada se smatrala luksuzom, dok je danas to sve više potreba. Naglasila bih samo da nikada nisam požalila zbog te odluke.
Koji je bio tvoj prvi projekt koji ti je ostao u posebnom sjećanju — i zašto?
Takvih projekata ima jako puno. Svaki mi je bio drugačije iskustvo i predugo bi trajalo nabrajanje, ali projekti u kojima sam imala slobodne ruke, velik tim ljudi i priliku za rješavanje kompleksnijih problema svakako su mi najdraži.
Među omiljenima su mi opremanje vrlo moderne privatne ljekarne — od idejnog rješenja do primopredaje — gdje je bilo važno poštivati zakonske okvire, zatim opremanje oftalmološke poliklinike i auto salona u Zagrebu, što mi je bilo posebno iskustvo.
Što najviše voliš u svom poslu, a što ti je možda i dalje izazov?
Najviše me veseli kada cijeli proces teče u dobroj komunikaciji i suradnji, kada vidim da moje ideje donose dodatnu vrijednost projektu, i naravno, kada smo na kraju i investitor i ja zadovoljni rezultatom — nerijetko već planirajući nove suradnje.
Najveći izazovi su kada u interijeru treba uskladiti nekoliko različitih stilova ili postojeće elemente koji na prvu ne pristaju uz projekt, zatim prekratki rokovi, održavanje dobre komunikacije među izvođačima te održavanje balansa u stresnim trenucima kada stvari ne idu po planu.
Koliko ti je važna suradnja s klijentima i koliko osobnosti klijenta uplićeš u dizajn?
Jasna komunikacija ključna je za kvalitetnu suradnju, a uz to je važno međusobno povjerenje u proces. Kroz projekte i opremanje prostora često postanem prijateljski bliska s investitorima jer ih želim upoznati u svakom aspektu njihova života — tako mogu stvoriti najbolji interijer za njih. Svaku stranku pažljivo slušam i uvažavam njihove želje, dopuštam da se do određene mjere upliću, ali ih svojim znanjem i iskustvom uvijek vodim prema najboljem mogućem rješenju.
Koji je najneobičniji zahtjev koji si dosad dobila od klijenta?
Možda će vam zvučati smiješno, ali jedna stranka me prije nekoliko godina zamolila da njihovom sinu, tada maturantu, opremim stan u jednoj novogradnji tako da se više ne poželi vratiti kući u Dalmaciju i ostane u Zagrebu na studiju. Moj uvjet je bio da imam maksimalno slobodne ruke — i na kraju se skoro i mama doselila u Zagreb jer je interijer nadmašio njihova očekivanja.
Imaš li savjet za nekoga tko kreće uređivati svoj dom, a ne zna odakle početi?
Moj prvi i osnovni savjet bio bi da na dizajnera interijera ne gledaju kao na trošak, već kao na investiciju, i da vjeruju procesu od početka do kraja. Ako se ipak odluče sami, neka si daju dovoljno vremena i strpljenja, i neka ne robuju trendovima — neka biraju ono u čemu se osjećaju ugodno.
Kako izgleda tvoj idealan dan kad ne radiš?
Moram priznati da sam veliki hedonist (prava Vaga), pa volim putovanja, dobar hotel, spa, koncerte, druženja s prijateljima i obitelji. Također, jako mi je važno imati vremena za sport i boravak u prirodi jer se tada osjećam kao nova. Moglo bi se reći da volim biti u pokretu — ali da zapravo ne radim ništa.
Kako izgleda tvoj vlastiti dom? Jesi li „dizajnirala“ i svoj prostor ili ga stalno mijenjaš?
Kad vidim entuzijazam svojih investitora koji kupuju prvu nekretninu, uvijek se sjetim sebe i koliko sam uživala u planiranju i opremanju svoje prve. Naravno da se u mom domu vidi uloga dizajnera, osobito u funkcionalnosti — većina namještaja i opreme rađena je po mjeri i prilagođena našim navikama.
Važno mi je da se sve lako održava, da se lako može mijenjati i da prostor nije prenatrpan. Sve je u prirodnim, zemljanim tonovima i daje mi mogućnost za promjene i prenamjene kad ih poželim.
Što bi bila da nisi dizajnerica interijera?
Oni koji me bolje poznaju znaju da sam se godinama bavila košarkom i čak sam razmišljala da se time nastavim profesionalno baviti. No ljubav prema dizajnu i interijerima ipak je prevladala. Da nisam otišla tim putem, sigurno bi moja profesija bila vezana uz sport, koji i danas ima veliku ulogu u mom životu, ili bih imala neku vlastitu manufakturu za izradu predmeta za uređenje interijera. Možda je to i ideja za mirovinu…
Kako se puniš kad ti ponestane inspiracije?
Možda će zvučati čudno, ali ja sam zahvalna kada mi ponestane inspiracije jer tada imam priliku “resetirati” se i raditi stvari koje su mi inače naporne – kao što su knjigovodstvo, edukacija iz financija, mentoriranje… Tada se posvetim sportu, čitanju, i vrlo brzo se inspiracija sama vrati. Volim učiti od uspješnih ljudi ili samo otići u stolariju i biti dio procesa izrade — kreativna blokada kod mene ne traje dugo.
Kad pomisliš na dom, što ti prvo padne na pamet?
Meni dom nije samo prostor, već osjećaj. To je mjesto gdje se osjećam sigurno i gdje su moji ljudi. Dom je puno više od stambenog prostora — on mi daje osjećaj pripadnosti. Prvo što mi padne na pamet kad kažem „idem doma“ je da vidim sve svoje — na broju.
