Kad me netko pita što zapravo radim, najlakše mi je reći: “Dizajner sam interijera.” Ali iskreno – to je samo 30% mog stvarnog posla. Ono ostalo? Čista diplomacija. UN-ov teren.

Crta razgraničenja između dvije države koje govore istim jezikom, ali se nikada, baš nikada, ne razumiju: klijenti i majstori. Jer dok klijent želi sve “do petka”, majstor misli da je petak samo koncept. Dok klijent želi liniju vodoravno ravnu “u milimetar”, majstor želi reći: “Pa mislim… kuća je živa.” Dok klijent želi elegantno rješenje, majstor želi logično rješenje.

A ja? Ja želim neurološki mir koji više ni ne postoji.

Da se razumijemo — volim i jedne i druge.

Ali kad započne drama oko rokova… e, tad počinje moj reality show.

Svaki projekt ima tri glavne faze: optimizam, realizaciju i mentalni breakdown.

Na početku: svi sretni.

Klijent vidi Pinterest.

Majstor vidi dnevnica.

Ja vidim svjetlo na kraju tunela.

Četiri tjedna kasnije – svjetlo je zapravo vlak.

Jer rokovi su probijeni.

Majstor kasni dva dana… što u prijevodu znači “ne zna se kad će”.

Klijent šalje poruke duže od eseja za državnu maturu.

A ja odgovaram i jednima i drugima i glumim tampon-zonu između dva svijeta koja se nikada ne bi smjela direktno susresti.

 

Ona scena kad shvatiš da te svi lažu iz najboljih namjera

 

Sa terena:

Najdraži mi je trenutak kad klijent kaže:

“Matej, jel’ to stvarno mora trajati toliko?”

a majstor mi kaže:

“Brate, sve se može, samo ne odmah.”

A ja stojim između njih kao roditelj koji mora reći dvjema svađajućim stranama da će sve biti dobro — iako i sam nisam baš siguran.

Jer, ako klijentu kažeš istinu, frustriraš ga.

Ako majstoru kažeš istinu, uvrijediš ga.

Ako svima kažeš istinu, dobiješ žgaravicu.

Jednom sam bio u situaciji gdje klijent pita:

“Jel’ majstor dolazi danas?”

A majstor kaže:

“Dolazim, samo da završim nešto.”

I završio je.

Ali ne to nešto.

Nego svoj dan.

Naravno, klijentu ne možeš reći: “Nema ga.”

To bi bilo kao da dijete pita gdje je Djed Mraz, a ti odgovoriš: “U Lidlu kupuje kobasice, naravno.”

Pa krećeš s:

“Riješava nešto na drugom projektu, ali tu smo, kontroliramo situaciju.”

“Tu smo” znači: u molitvi i nadi.

Taktika preživljavanja: glumiš da je sve normalno

Postoji trenutak na svakom projektu kada se i klijent i majstor zaklinju da su u pravu.

Klijent kaže:

“Rekli ste mi da će biti gotovo u srijedu.”

Majstor kaže:

“Jesam, ali nisam rekao koju.”

I tu ja ulazim.

S diplomacijom, smiješkom i tonom glasa kojim se inače smiruje kućni ljubimac kad mu kažes da ide veterinaru.

Jer ako ja ne glumim mir, taj projekt završava na naslovnici crne kronike.

A kad se sve zakomplicira… pogodi tko najviše nastrada?

Ja.

Kao poštar koji nosi loše vijesti.

Kao sudac koji nikome ne valja.

Kao glas razuma kojeg nitko ne sluša.

Kao tampon između dvije vatre.

Kao čovjek koji čita “Mateeeej, samo da pitam…” u 22:54 dok jede večeru.

Kao osoba koja mora objasniti majstoru da “to ne može tako”, a klijentu da “to ne može odmah”.

Najbolje je kad klijent kaže:

“Nije mi jasno kako vi to sve podnosite.”

Ni meni.

Zato i imam kremu za podočnjake jaču od temeljnog premaza.

Zaključak: Ako sam mirovna misija, onda zaslužujem i UN plaću

Kad sve završi, svi sretni.

Klijent ima stan iz snova.

Majstor ima plaćen posao.

A ja imam… nekoliko novih sijedih i mentalnu stabilnost koja je u međuvremenu emigrirala.

Ali svejedno — volim taj kaos.

To je tako… moj kaos.

I opet bih sutra u njega.

Jer taj trenutak kad klijent kaže:

“Matej, ispalo je bolje nego što smo zamišljali.”

a majstor doda:

“Brate, dobro smo ovo odradili.”

tada znaš da je cijeli rat, pregovori, živčani sustav i logistika vrijedila.

Samo da mi UN jednog dana prizna staž.