Dobrodošli u prosinac, mjesec u kojem estetika uzme godišnji. Postoji ta jedna čarolija prosinca. Ona koja nas natjera da mislimo da je baš dobra ideja spojiti lampice hladno bijele, toplo bijele i one treće, koje su u međuvremenu postale neka sasvim treća boja, nešto između ljekarničkog zelenog i žarulje na umoru.

I sve to – na jednom balkonu.

Mjesec kad i dizajneri duboko udahnu, okrenu oči i puste da lampice rade što hoće

Prosinac je mjesec u kojem i najdiscipliniraniji dizajner interijera – čovjek koji inače stane ispred komode i ravna knjige po milimetru – završi tako da na bor natakne ukras koji “ne ide”, samo zato što ga je dijete donijelo iz vrtića i izgleda kao pizza koju je radio netko bez finih motoričkih sposobnosti.

I znate što?

U prosincu je to sve… nekako dopušteno.

Kad Talijani rade advent, a kad ga radimo mi

Ne moramo biti svi Firenca.

Nitko to ne očekuje.

Ali Talijani, ti majstori “imam ukusa čak i kad ne pokušavam”, znaju urediti grad tako da izgleda kao da je dizajnirao netko tko je barem jednom u životu vidio rasvjetu koja nije trepćuća svjetlosna epilepsija.

Kod njih sve ima ritam.

Kod nas… ritam je “tko prvi uhvati stup – njegov je”.

Ponekad mi se čini kao da adventske dekoracije u Hrvatskoj funkcioniraju po principu “iz kutije izgubljeno-pronađeno”.

Bacimo sve na hrpu, pa što preživi – ide na trg.

Nitko ne zna tko točno bira te ukrase, ali čini se da je sastanak izgledao ovako:

– Imamo li koncept?

– Imamo.

– Koji?

– Sve.

Kič: neprijatelj? Ma kakvi. Samo treba znati dozirati.

Kič u prosincu nije problem.

Kič je normalan.

Kič je… očekivan.

Ljudi ga vole jer donosi toplinu, nostalgiju, onu vibru: “nije savršeno, ali moje je”.

Ali problem nastaje kad se odlučimo predozirati.

Kad kič prijeđe u “nije li ovo malo previše?” i onda još netko doda – “ma daj još jednu instalaciju, taman je prazno”.

Kič može biti prekrasan.

Može biti sofisticiran.

Može biti šarmantan.

Ali ne može biti sve odjednom.

Ako dekoracija izgleda kao da je progutala cijelu žaruljarnicu – možda je trenutak da stanemo.

Dizajneri u prosincu: između estetike i sentimentalnosti

Evo priznanje: i mi dizajneri popustimo u prosincu.

Ne zato što ne bismo mogli sve srediti savršeno.

Nego zato što ovaj mjesec ima neku čudnu moć.

Mogućnost da sjedneš pored bora i kažeš:

“Dobro je. Nek’ ostane tako. Iako s lijeve strane blješti kao Vegas, a s desne djeluje kao da se netko umorio usred dekoriranja. Ali dobro je.”

Prosinac je jedini mjesec u godini u kojem dopuštamo sentimentalnosti da pobijedi estetiku.

Jer svaka nepravilnost ima priču.

I svaki (više-manje) ružan ukras ima nekog tko ga voli.

Kako preživjeti prosinac – i oči, i ego, i živce

Evo kratkog subjektivnog priručnika:

– Ne gledaj tuđe dvorište predugo.

– Ne gledaj ni svoje nakon što si treći put pokušao posložiti lampice.

– Ako se zaplićeš u kablove, pusti to, popij kuhano i vrati se sutra.

– Ako ti susjed objesi LED sobove visoke četiri metra – ne pokušavaj se natjecati.

– Ako ti bor djeluje kao da se oblačio u mraku, reci si: “Božić je. Može.”

Zaključak: prosinac nije za estetiku – prosinac je za život

Sve ono što bi u lipnju bilo “katastrofa”, u prosincu je “ajde, simpatično je”.

I to je ljepota ovog mjeseca.

Dopušta nam da malo popustimo.

Da damo emociji prednost pred pravilima.

Da se opustimo.

Da uživamo.

Jer prosinac nije mjesec estetike.

Prosinac je mjesec – života.

A estetika će se vratiti u siječnju.

Ona uvijek dođe prva na posao.