Bio sam na izmjeri, sve standardno. Mjerim stan, fotkam, pričamo o željama, čovjek pun entuzijazma. Kaže: “Volim industrijski stil.” Super, mislim si – beton, metal, čisti rezovi, malo drveta za toplinu. Kaže i da ne voli smeđu, boju bijele kave i kožu. Još bolje. Zna što hoće.
Ja inspiriran, motiviran, pun vjere u dizajnersko čovječanstvo.
Napraviš dizajn, pošalješ vizualizacije, dogovoriš sastanak. Ulazi čovjek, sjeda. Vidim – nešto nije u redu. Znoji se, diše kao da ga čeka ispovijed, ne sastanak. Pogledava ekran, pa mene, pa opet ekran.
Ja nudim kavu. On klima glavom kao da zna da ni kava više neće pomoći.
I onda – sat vremena ničega.
Priča o svemu: poslu, autima, roštilju, ljetovanju, cijenama goriva, vremenskoj prognozi za vikend.
Ja pratim, kimam, pijem kavu.
Znam da neće dugo moći izdržati, ali dajmo mu prostora – možda čovjek samo treba psihološki “warm-up” prije nego sruši moje dizajnersko samopouzdanje.
I stvarno, nakon sat vremena verbalnog plesa oko teme, stiže trenutak istine.
“Matej… meni se ovo ne sviđa.”
“Ništa?”
“Ništa.”
Pa kako, čovječe? Industrijski si htio!
A onda kreće – monolog koji ću pamtiti dulje nego rođendane rodbine.
“Znaš… ja sam mislio da je industrijski onaj s toplim smeđim tonovima, velikom pufastom kutnom, možda koja jarka boja, ukrasne fronte…”
Znači, industrijski, ali da bude rustikalno-romantično-šareno-sa-zlatnim detaljima. Ukratko, sve što industrijski – nije. U tom trenutku osjetim kako mi mozak radi restart.
Pokušavam ne reagirati, klimam glavom kao da razumijem, ali u glavi vrtim:
Jesi li rekao “ne voliš smeđu”? Jesi. Jesi li rekao “industrijski”? Jesi. Jesi li rekao “nikakva koža”? Jesi. Pa što je onda ovo?
Čovjek se preznojava, ja pokušavam spasiti situaciju.
I onda, iz vedra neba, on kaže:
“U jednom trenutku sam mislio prihvatiti tvoj dizajn i prodati stan. Jer me sram što sam ti sve krivo rekao.”
Pauza.
“A u drugom sam mislio poslati nekog da ti plati i kaže da sam se odselio van države.”
Znači, čovjek bi radije fingirao emigraciju nego rekao “fulao sam stil”.
To, iskreno, poštujem. To je razina posvećenosti koju rijetko viđaš.
Sjedim, gledam ga i razmišljam – možda je stvarno lakše otići nego priznati da ne znaš što znači industrijski.
Na kraju se smijemo obojica. On od olakšanja, ja jer ne mogu vjerovati da je ovo stvarno moj život.
I tu, kad je napokon izgovorio da “to nije to”, ja – potpuno mirno – preuzimam mikrofon:
“Okej, ajmo onda pričati o tome što jest to.”
Znači, isti stol, ista kava, ista osoba, samo – novi svemir.
Dogovorimo novi smjer, ovaj put točno definiran: “Ne industrijski-industrijski, nego onaj drugi.”
Znači – sve jasno. Na kraju, kad sve prođe i kad stan krene u novom smjeru, uvijek se nasmijem.
Ne jer je lako, nego jer je fascinantno koliko je tanak sloj između onoga što klijent misli da voli i onoga što zapravo želi živjeti.
Nekad taj sloj ima oblik pufaste kutne garniture i toplih smeđih tonova, a nekad – avio karte za “iseljenje”.
Ali to je čar ovog posla.
Mi dizajneri ne radimo samo stanove – mi dekodiramo identitete, prevodimo emocije i spašavamo brakove između čovjeka i vlastitog ukusa.
A kad klijent na kraju kaže: “E sad je to to!” – ti samo kimneš i pomisliš:
Da, to si mislio i prvi put. Samo ti je trebalo putovanje kroz pogrešan stil da dođeš do svog.
