Dragi moj prvi klijente,
pišem ti ovo pismo jer sam shvatio da neke suradnje ne završe loše – samo završe prerano za ono što smo tada znali. A naša je završila točno tamo gdje je morala, samo s malo više znoja, tišine i neizgovorenih misli nego što je bilo potrebno.
Bio si moj prvi pravi klijent. Prvi onaj koji me naučio da dizajn interijera nije crtanje lijepih prostora, nego sudar želja, ega, nesigurnosti i rečenice: “Ne znam točno što želim, ali znam da ovo nije to.”
Tada mi je ta rečenica zvučala kao izazov. Danas znam da je to bila sirena za uzbunu.
Ispričavam se što tada nisam znao stati. Što sam svaku tvoju novu ideju dočekao raširenih ruku, umjesto s pitanjem: “A kamo ovo vodi?” Ispričavam se što sam pristajao na promjene brže nego što sam ih stigao racionalno obraditi. Bio sam mlad, gladan i uvjeren da se dobar dizajner mjeri količinom strpljenja, a ne jasnoćom stava. Spoiler: ne mjeri se.
Ali, dragi moj prvi klijente, ajmo biti brutalno iskreni – ni ti nisi bio nevin.
Ti nisi znao što želiš. I to je u redu. Ono što je bilo manje u redu je što si svakom novom verzijom bio sigurniji da to ipak nije to. Stil se mijenjao, reference su dolazile niotkud, a svaka “sitna korekcija” imala je potencijal malog potresa. U jednom trenutku projekt više nije imao smjer – imao je karakter. I to tvrdoglav.
Sjećam se kako sam znao projekt napamet, a ti si ga gledao kao da ga vidiš prvi put. Sjećam se sastanaka na kojima smo obojica klimali glavom, ali očito nismo mislili na istu stvar. I sjećam se sebe kako svaki put kažem: “Naravno, može.” Mogao sam. Trebao sam – ne.
Danas znam da tada nismo radili dizajn interijera.
Radili smo vježbu iz strpljenja. Ti si tražio odgovor koji nisi imao, a ja sam pokušavao biti rješenje za pitanje koje nije bilo jasno postavljeno. I to je kombinacija koja iscrpi i prostor i ljude.
U godinama nakon tebe, prošao sam sve faze ovog posla. Euforiju kad projekt sjedne iz prve. Frustraciju kad gradilište ne sluša ni nacrt ni logiku. Klijente koji znaju što žele i one koji to otkriju tek kad im se pokaže suprotno. Naučio sam da dizajner mora znati voditi, jer ako ne vodi – netko drugi hoće. A rijetko tko to radi bolje.
Zbog tebe danas znam povući crtu. Znam objasniti proces. Znam reći “ne” bez grižnje savjesti. Znam da dizajn nije beskonačna prilagodba, nego jasno definiran put. I znaš što? Projekti su bolji. Ljudi su mirniji. A ja ne radim više pet verzija iste ideje samo zato što netko “još malo osjeća da nije to”.
Zato ti ovo pismo ne pišem s gorčinom. Pišem ti ga s osmijehom. Jer prvi se pamte. Uvijek. Ne zato što su bili savršeni, nego zato što su bili intenzivni, kaotični i iskreni do boli.
Ti si bio moj prvi klijent.
A ja sam tada bio dizajner koji je tek učio gdje prestaje entuzijazam, a počinje profesionalnost.
Danas bih radio drugačije.
Danas bih bio jasniji.
Danas bih te vodio bolje.
Ali bez tebe – ne bih bio ovdje.
I zato, dragi moj prvi klijente:
oprosti meni što nisam znao bolje.
opraštam tebi što nisi znao što želiš.
i hvala nam obojici što smo preživjeli.
Srdačno,
Matej Kušević
dizajner interijera koji je morao malo nastradati
da bi danas radio kako treba
