U svijetu u kojem se estetika često stavlja ispred svrhe, naš sugovornik zagovara dizajn koji prije svega služi čovjeku – smiren, funkcionalan i autentičan. U razgovoru otvara osobnu priču o odrastanju uz arhitekturu, profesionalnim zaokretima između IT-a i dizajna interijera, te filozofiji stvaranja prostora koji se žive, a ne samo gledaju. O njegovoj poslovnoj filozofiji, o projektima, ljudima i inspiraciji razgovarali smo s Mariom Golešom iz tvrtke Goleš design.
Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da vas interijeri zaista privlače?
Priča seže u moje djetinjstvo. Otac mi je arhitekt, pa sam odrastao promatrajući kako nastaju novi i drugačiji prostori, zgrade i objekti. Tada, prije više od četrdeset godina, bez interneta u obilju informacija, pratili su se trendovi kroz stručne knjige i časopise.
Naša je kuća bila prepuna takve literature, a ja sam je nebrojeno puta listao i nalazio nove inspiracije – koje sam zatim pretvarao u kuće od LEGO kockica. Ljubav prema arhitekturi i lijepo uređenim prostorima rodila se vrlo rano.
Je li vas na ovaj put inspiriralo nešto iz djetinjstva ili neki važan prostor u vašem životu?
Arhitekti su posebna vrsta umjetnika – uvijek u potrazi za nečim novim, boljim, funkcionalnijim. Moj je otac sagradio obiteljsku kuću u kojoj sam odrastao i gotovo svake godine nešto preuređivao: rušili su se zidovi, gradili novi, mijenjale stepenice, otvarali prostori. Majka se znala našaliti da se više nikada ne bi udala za arhitekta jer je kuća uvijek bila puna prašine. Meni su to bili predivni trenuci – uživao sam u svakoj novoj transformaciji prostora. Upravo me ta kuća najdublje oblikovala.
Kakvi su bili vaši poslovni počeci – što biste danas ponovili ili napravili drukčije?
Počeci su uvijek teški, puni nesigurnosti, ali i hrabrosti. Ako govorimo o samostaljenju i osnivanju vlastite tvrtke, to je bilo prije desetak godina. No moji su profesionalni počeci zapravo krenuli ranije: 1995. otac i ja pokrenuli smo obiteljsko poduzeće za izradu tehničke dokumentacije i arhitektonski konzalting. Isprva je bilo neizvjesno, no kvaliteta se prepoznala i posao je rastao.
Kako se opseg širio, poželio sam razviti računalni softver za statičke obračune. Učio sam tadašnje programske jezike, zavolio programiranje i u jednom sam trenutku potpuno prešao u IT. Radio sam godinama u inozemstvu, vodeći nacionalne i međunarodne timove. Potom se, zbog obiteljske tragedije, vraćam u Hrvatsku. To je bio najteži period – kao da je sve stalo i moram ispočetka. Nakon 15 godina u IT-u odlučio sam se vratiti svojoj prvoj ljubavi: arhitekturi i interijerima.
Prije gotovo deset godina osnovao sam GOLEŠ DESIGN d.o.o. Danas radimo i arhitektonske projekte, no zbog birokracije i čestih izmjena propisa fokusiram se na dizajn interijera. Bih li nešto mijenjao? Ne. To je bio moj put. Dokle god su klijenti zadovoljni, idem naprijed – hrabrije i kvalitetnije, oslonjen na iskustvo.
Što vas najviše pokreće u ovom poslu – estetika, izazovi, klijenti, priče prostora?
Izrazito sam estetska osoba i nezasitno uživam u onome što je lijepo, skladno i promišljeno. Emocija je pokretač, ali dobar projekt traži mnogo više – disciplinu, znanje, koordinaciju. Izazovi me posebno motiviraju; što je veći izazov, to sam uporniiji.
I, naravno, zadovoljstvo klijenta: trenutak kada vidite da rješenje “sjedne” potvrda je da radimo pravu stvar. Svaki prostor ima svoju priču, baš kao i ljudi koji u njemu žive – moj je cilj tu priču pretvoriti u smislen, funkcionalan i lijep ambijent.
Kada niste u ulozi dizajnera – gdje i kako punite baterije?
Teško je “isključiti” dizajnera – to je profesionalna deformacija. Volim kuhati; i to je kreativan čin. Najviše cijenim trenutke unutarnjeg mira: priroda, more, vožnja kroz šumu, glazba… Ako je uz to čaša dobrog vina, sirevi, masline i pršut – što mi više treba? Vrijeme s djecom i suprugom je neprocjenjivo i vraća ravnotežu. Nisam osobito društven tip; kako starim, sve više biram mir.
Kako izgleda vaš tipičan dan kad radite na projektu?
Svaki je dan drukčiji, ali struktura postoji. Jutro počinje planiranjem uz kavu i e-poštu. Ovisno o fazi projekata, slijedi tehničko crtanje, modeliranje, skiciranje, moodboardi, 3D vizualizacije i specifikacije – ili sastanci, obilazak gradilišta, koordinacija izvođača i nadzor. Često se te dvije vrste poslova preklapaju.
Dio vremena posvećujem edukaciji naprednih 3D tehnologija u arhitekturi i dizajnu te “Master classu” za one koji žele ući u svijet interijera.
Kako pristupate novom prostoru – što prvo “osluškujete”?
Najprije osjetim prostor: karakter, svjetlo, proporcije, zatečeno stanje. Volim nekoliko minuta tišine kako bih se uskladio s prostorom i okvirima investitora. Tek potom slijedi detaljan razgovor s klijentom, analiza funkcionalnosti i mogućnosti, razrada svakog detalja kako bismo izbjegli nedorečenosti. Ako nedostaje točna dokumentacija, prvo radim precizne skice izvedenog stanja – to je temelj svakog ozbiljnog projekta.
Koji vam je najizazovniji projekt do sada?
Adaptacije starijih objekata najčešće su najzahtjevnije. Treba očuvati autentičnost i zadovoljiti suvremene standarde, uklopiti ograničen budžet i različite želje članova obitelji te poštovati arhitektonska ograničenja. Rješenja moraju biti funkcionalna, estetski uvjerljiva, statički i tehnički ispravna te održiva. Takvi projekti najviše uče o važnosti komunikacije i pokazuju da kreativnost posebno raste u zahtjevnim uvjetima.
Kakvi su klijenti s kojima najviše volite raditi?
Oni koji su otvoreni za dijalog i cijene partnerstvo. Idealno je kad imaju viziju i želje, a istodobno uvažavaju struku. Tada mogu ponuditi rješenja na koja sami možda ne bi pomislili, ali ih prepoznaju kao praktična i vrijedna. Povjerenje donosi slobodu i inovacije – a najbolji rezultati nastaju upravo tada.
Imate li “trikove” ili provjerene detalje koji često spašavaju projekt?
U manjim prostorima – multifunkcionalan namještaj i promišljena rasvjeta koja vizualno širi prostor. Materijali: izdržljivi, jednostavni za održavanje, prirodnog karaktera (kvalitetno drvo, keramika s teksturom, otporne tkanine). Veliku pažnju posvećujem “nevidljivim” elementima: rasporedu utičnica, skrivenom odlaganju, akustici. Dobar se dizajn ne temelji samo na estetici, nego na rješenjima koja olakšavaju život.
Što ljudi najčešće pogrešno shvate o poslu dizajnera interijera?
Da je to biranje boja i namještaja. U stvarnosti, iza svakog projekta stoje tehničko znanje, planiranje i koordinacija: ergonomija, rasvjeta, akustika, materijali, održivost, budžet, rokovi, timovi. Kvalitetan dizajn nije brz – traži istraživanje, razgovore i iteracije. Druga zabluda je da je dizajn luksuz, a ne ulaganje. Dobar dizajn štedi novac i vrijeme, povećava funkcionalnost i vrijednost prostora te poboljšava kvalitetu života.
Koji vam je kompliment od klijenta ostao posebno u srcu?
Teško je izdvojiti iz mnoštva lijepih riječi, no pamtim gospođu iz Makarske. Rekla je da su mnogi “copy-paste”, a u mojim projektima prepoznala je ono što je tražila. Njezin kompliment glasio je: “Vaši interijeri su kao uredno složen maslinik kroz koji tica može proletjeti.”
Da možete osmisliti interijer bilo kome – živom ili izmišljenom liku – tko bi to bio i zašto?
Za “Ideju Ljepote” kao koncept. Bez ograničenja navika ili funkcionalnih potreba, fokus bih stavio na emociju i atmosferu: fluidne linije, organski oblici, svjetlo koje oblikuje prostor, nježne boje koje se prelijevaju, kontrast grubih i glatkih tekstura. Minimalizam ne praznine, nego pročišćenosti. Prostor koji je i auditivno ugodan, s mirisima koji se mijenjaju tijekom dana. “Živa” skulptura koja se stalno transformira – vječan projekt, baš kao i potraga za ljepotom.
Kako biste opisali svoj dom u tri riječi?
Moj. Umirujući. Autentičan.
