Neki dizajneri osvajaju stilom, drugi hrabrošću, a rijetki – onim neobjašnjivim osjećajem za prostor koji vas odmah razoruža. Martina Kordić pripada toj trećoj skupini. Odrasla na spoju građevine i umjetnosti, sa senzibilitetom koji je jednako tehnički kao i emotivan, danas stvara interijere koji dišu s ljudima koji u njima žive.
U njenim projektima nema nametanja, nema ega — samo pažljivo slušanje, razumijevanje i vještina da od svakog doma izvuče njegov maksimum. U nastavku donosi svoju profesionalnu priču, filozofiju rada i pogled na ono što interijer čini uistinu dobrim.
Kako je započeo Vaš put u dizajnu interijera?
U mojoj široj obitelji oduvijek su se isprepletale dvije struje – građevina i umjetnost. Od inženjera do akademskih slikara, svi su nekako živjeli u spoju funkcionalnog i estetskog, pa je i moj interes prirodno rastao iz tog okruženja. Prvi ozbiljniji doticaj s prostorom stekla sam u Graditeljskoj tehničkoj školi u Zagrebu, gdje sam već tada crtala tlocrte poznanicima i davala savjete oko uređenja. Nakon studija informacijske tehnologije otkrila sam svijet 3D vizualizacija – spoj arhitektonske baze i računalne tehnologije postao je savršen temelj za otvaranje vlastitog studija.
Što Vas je privuklo upravo ovom području?
Od uvijek imam izošćenu intuiciju za prostor – bilo kakav, u bilo kojem stanju. Najviše me veseli otkrivanje skrivenog potencijala i osjećaj da nekome mogu poboljšati svakodnevicu. To je najveća nagrada ovog posla.
Kako biste opisali svoj stil ili pristup?
U središtu svega su ljudi. Prvo ih slušam, promatram njihove navike i pokušavam razumjeti što im treba, a ne samo što žele. Klijenti često imaju nekoliko različitih ideja koje se teško uklapaju, a onda je moj zadatak sve te želje spojiti u skladnu cjelinu. Estetika je važna, ali odnos s klijentom je temelj – povjerenje koje nastane tijekom procesa često preraste i u prijateljstva.
Koji su vam glavni izvori inspiracije?
Ljudi i njihove priče, šetnja gradom, glazba, umjetničke knjige i časopisi… ali i putovanja. Putovanja su nepresušan izvor razumijevanja kako ljudi žive i što im treba da bi se u prostoru osjećali dobro.
Kako pristupate novom projektu?
Prvo volim upoznati ljude uživo – pružiti ruku, ući u njihov životni prostor s potpunim poštovanjem. Mnogi se ispričavaju zbog trenutačnog stanja doma, no moj pristup je potpuno neutralan i otvoren. Želim razumjeti njihove potrebe, ritam života i osjećaj za estetiku. Nije svima luksuz isto, kao što ni minimalizam ne znači isto svakoj obitelji. Uređujem prostor u kojem će oni živjeti, ne ja, i zato svoj stil nikada ne namećem.
Imate li projekt na koji ste posebno ponosni?
Svaki ima posebno mjesto, ali izdvojila bih obiteljsku montažnu kuću u Vrbovcu. Arhitektonski je zamišljena vrlo industrijski – ravne linije, velika galerija – no kroz interijer smo postigli potpuno suprotan dojam. Drvo, teksture i dobro planirana rasvjeta pretvorili su je u topao, ugodan dom. Klijenti su mi dali veliku slobodu i povjerenje, a takve suradnje donose najbolje rezultate.
Koje trendove smatrate zanimljivima, a što je za Vas bezvremensko?
Bezvremensko su definitivno neutralne palete, drvo, kvalitetne tkanine i ambijentalna rasvjeta – sve ono što prostor čini ugodnim bez obzira na vrijeme. Trenutni trend koji najviše primjećujem je težnja jednostavnosti. Mnogi su odrasli u domovima prepunima svega – od posuđa do masivnog namještaja – a današnji tempo života traži lako održiv, prozračan i funkcionalan prostor.
Kako vidite razvoj svog brenda u budućnosti?
Voljela bih širiti studio, educirati i zapošljavati mlade ljude. Vizualizacije su danas posao koji se može raditi iz bilo kojeg dijela svijeta, a ta otvorenost daje ogromne mogućnosti.
Imate li neki osobni kreativni ritual?
Šetnja. Duga šetnja, svjež zrak i glazba – to je moj način da posložim misli i pustim ideje da se same rode. Nerijetko sam već na šetnici “dizajnirala” cijeli prostor, a kasnije ga samo prenijela u vizualizaciju.
Koji je prostor u kojem se najradije opuštate?
Kuhinja. Volim kuhati za svoje najbliže, slušati glazbu dok režem povrće, otvoriti čašu dobrog talijanskog vina. Blues, Clapton ili Ramazzotti i duša odmah predahne.
Kako izgleda Vaš idealan slobodan dan?
Buđenje oko deset, fina turska kava, trening, ručak s partnerom, navečer šetnja i film.
Da niste dizajnerica interijera, čime biste se bavili?
Kad sam kao djevojčica dobila prvi broj National Geographica, zaljubila sam se u onu jarko žutu boju. Listala sam ga i zamišljala da sam fotograf koji putuje svijetom, upoznaje ljude i njihove kulture. I danas me ta ideja jednako veseli.
