Iza imena 9hz krije se više od studija za arhitekturu i dizajn interijera. To je mala kreativna baza u kojoj nastaju prostori s emocijom – oni u kojima se ne traži samo estetsko rješenje, već i priča. U razgovoru s Dorom, arhitekticom i osnivačicom studija, saznali smo kako je tekao put od igranja Simsa do prvog cookie shopa, što sve znači raditi samostalno, gdje crpi inspiraciju i zašto je emocija u prostoru ono što joj je najvažnije.
Dora, kako je došlo do osnivanja arhitektonskog studija 9hz? Što se krije iza samog imena?
Ured sam otvorila sa željom da radim po vlastitom guštu i nekim unutarnjim ambicijama za novim izazovima. Zanimalo me, između ostalog, što znači raditi samostalno i stvarati samostalno. Uspjela sam uštedjeti nešto novca i započela posao prije 3 godine. Krenulo je od malih projekata, pomoći poznanicima, kupaonica, i tako je svaka prilika otvarala novu – i dalje, malo po malo, svakim projektom napredujemo.
Za ime ureda sam se dugo tražila – htjela sam nešto što ne upućuje samo na arhitekturu ili dizajn, jer nisam sigurna do kada će moja priča biti vezana samo za to područje, i možda me sve odvede u neke nove vode. Nakon jako puno kopanja o pojmu „ideja”, naišla sam na informaciju da ideje bilo koje vrste nastaju na nekim određenim frekvencijama u glavi – i to mi se svidjelo, pa je tako nastao 9hz.
Kad si tek počela raditi, kako mladi arhitekti danas, bez iskustva, mogu doći do projekata i poslova?
Kad sam počela, imala sam iskustvo rada 3 godine kod ovlaštenih arhitekata, što je i obveza nakon studija kako bi se moglo dobiti ovlaštenje za obavljanje posla samostalno. Ali, naravno, nisam imala iskustva samostalnog nalaženja klijenata i nisam znala ništa o vođenju poslovanja.
Možda sam ja imala sreće, ali nekako mi se čini da kada se izložiš nekim stvarima – da ćete se ti i ta stvar naći. To ide malo po malo i treba imati strpljenja i uvjerenja da je bitno ugrabiti svaku priliku.
Krenulo je od nekih malih adaptacija za obiteljske prijatelje, poznanike, i tako se to zarolalo. Prvi samostalni cjelokupni projekt od početka do kraja bio je jedan cookie shop u Gajevoj (Cooksić), koji ima prefine kekse i jako mi je drago da sam sudjelovala u tome – i danas super rade i kažu da im je ugodno u tom prostoru.
Od tih početaka do danas, svaki put iskoči neka stvar o kojoj nemaš pojma i treba naći dobro rješenje. Veseli me upravo to – da je svaki projekt i dalje koliko usluga, toliko i školica.
Kako si otkrila svoju ljubav prema arhitekturi?
Kao dijete, kad bismo se igrali s Barbikama, meni je bilo zabavno napraviti kućicu za Barbie. Kasnije su to bili Simsi. Svaka ta Sims obitelj meni je bila podloga da smislim neku njihovu priču i onda im napravim dom – i kad bih završila, odmah bih prešla na novu kuću, haha.
Kakve projekte uglavnom radite i imaš li neku nišu po kojoj bi voljela da ste prepoznati?
Radimo više vrsta projekata. Studirala sam arhitekturu, tako da radimo baš projektiranje kuća i manjih zgrada. A onda su tu došli interijeri koji su isto dosta zahtjevni, ali su i zabavni – i za razliku od gradnje kuća, rezultat projekta je često brzo vidljiv u stvarnosti.
Za izgraditi kuću treba malo više nego za urediti interijer, a i sam proces uključuje i zakonsku strukturu. Dosta tih prostora je privatno, a povremeno su to i javni prostori, koji su meni osobno jako dragi. Nedavno smo radili stage jednog open air kluba na našoj obali i to je bilo super bilo. Javni prostori su puno više podložni slobodnijim konceptima i voljela bih se malo na to fokusirati – stage, eventi, privremeni prostori…
No, izbrusili ste i jako specifičan stil komunikacije na Instagramu? Što time želite poručiti i kako reagira publika?
Instagram je mali poligon igre i komunikacije koji se razvija i gdje isprobavamo. Pouka bi bila približiti zainteresiranima naš posao, pristup i svijet arhitekture i dizajna. Da prostori nisu samo lijepe slike, nego da iza njih treba biti neka priča.
Imamo jedan kul serijal o konceptu koji se nadam da ćemo uskoro objaviti i da će biti interesantan ljudima. Meni je to draga tema…
Što ti je najvažnije kada radiš s prostorom – estetika, funkcionalnost, emocija?
Meni je emocija. Prostor koji je funkcionalan zna se kako se radi – to su rješenja i kombinatorike koje se lako riješe, za to smo istrenirani. Estetika je bitna, ali ona se nekako iskristalizira.
Emocija je ta koja nije prirodna prostoru koji gradi čovjek i teško ju je stvoriti u komadima betona, cigle, tekstila, objekata i namještaja. Ali ako nema emocije i utiska, onda mi to jednostavno nije to.
Kako usklađuješ klijentove želje s vlastitom vizijom i stručnim kriterijima?
To je najzahtjevniji dio posla – velike želje i snove strpati u realne prostore. Fotke iz magazina ili s Pinteresta, kuće iz filmova i stvari koje vidimo oko sebe, koje utječu na nečije želje, često su ogromni prostori, a ne možeš identično pristupiti spavaćoj sobi od 20 kvadrata i sobi od 100 kvadrata.
Dok s druge strane, ti isti primjeri s kojima klijent dođe nisu sve što postoji kao mogućnost – i tu je zadatak zapravo edukacija klijenta i ponuditi mu i druge opcije. Najteže je zapravo uvjeriti čovjeka da ide na neku opciju koju nitko drugi nema i koju nikada nije vidio – neko rješenje koje smo mi zajedno smiksali i koje će baš biti posebno.
Nekad se nađemo na sredini, nekad povuče na klijentovu viziju, a nekad na moju. U konačnici, bitno je da je korisnik prostora zadovoljan i da smo napravili ugodan prostor.
Ono što je uvijek imperativ – i tu uglavnom svi poslušaju savjet – jest da stvari i prostori koji nisu praktični za korištenje ne mogu biti konačno rješenje (premali prolazi, manjak prostora, izostanak nekog korektnog standarda…).
Što te inspirira – u svijetu dizajna, ali i izvan njega? Imaš li neke hobije koji potiču kreativnost?
Baš svašta. Moda jako utječe na mene i na moju kreativnost, filmovi, putovanja, podcasti, razgovori s ljudima koji vole život. Najčešće neke nepovezane stvari s arhitekturom. Intrigira me neki princip ili neka lijepa scena, pa se zamislim i onda mi to 5 dana kasnije sine – kako tu neku sitnicu primijeniti negdje.
Jako mi je bitno da ima tih drugih stvari, jer jednom kad sam samo u arhitekturi i dizajnu – pogubim se.
Evo, zadnja neka kul stvar koja mi je zapela za oko bila je kombinacija boja između plavog mora, tirkiznog ručnika, crveno bojanog betona na molu i nekog zelenkasto-smeđeg žbunja pored. Naprosto je bilo estetično i zamijetila sam te odnose koji su mi se urezali u paletu.
